Jedan od najvažnijih i najvećih hrvatskih historiografa uopće jest Ivan Lucius (talijanski Lucio, a hrvatski Lučić). Plemićka obitelj Lucius spadala je među najstarije u drevnom gradu Trogiru, gdje se njeno ime spominje još od kraja 12. stoljeća. Od početka 13. stoljeća članovi obitelji Lucius su po raznim dalmatinskim komunama na istaknutim javnim i crkvenim položajima.
Iz braka Petra Luciusa i plemkinje Klare Divnić (Difnico) iz Šibenika rodio se u rujnu 1604. Ivan Lucius. Osim njega roditelji su imali još sina Jeronima i kćer Ivanu. Luciusova plemićka kuća stajala je kod gradskih bedema, gdje je mali Ivan rastao. No, roditelji su uskoro umrli i djeca su dobila skrbnike. Prvi odgoj i školski temelj Ivan Lučić-Lucius dobio je u roditeljskom domu i gradskoj učionici. Nakon izvjesnog vremena Lucius je otišao u Rim gdje je dovršio humanističke nauke u jednom ondašnjem seminaru potkraj 1619. godine. Odatle je otišao u Padovu, gdje je učio pravo i 1628. položio doktorski ispit iz crkvenog i svjetovnog prava. Na Padovanskom sveučilištu dobio je 21. lipnja 1630. lovorov doktorski vijenac. Nakon toga se vratio u Trogir gdje je sudjelovao u gradskim poslovima i vršio je razne službe.
Što se tiče njegovih historiografskih početaka sa sigurnošću možemo utvrditi da je Lucius svoje prethistorijsko znanje stekao u Padovi i Rimu, gdje je bio na vrelu nauke i tu je upoznao tadašnju metodu historijskog istraživanja. U svojoj povijesti Dalmacije i Hrvatske pokazao je rijetku pronicljivost duha i veliku erudiciju. Pravi povod da napiše povijest Dalmacije bio je ovaj: budući da je Venecija bila u ratu s Osmanskim Carstvom, stalo se govoriti da će gubitkom otoka Krete (Kandije), koji je bio “regnum”, izgubiti pravo na počasti koja se daju kraljevima, drugi su govorili da neće – i tako se je o tome vrlo živo raspravljalo. Tako je o ovome dopro glas i u Dalmaciju gdje se nalazio Lucius. Tada mu je došla na misao da napiše djelo “De regno Dalmatiae et Croatiae”.
Lucius je “De regno Dalmatiae et Croatiae” počeo pisati 3. studenog 1651. godine i radio je na njoj 11 godina! Usporedio je Orbinijev “Il Regno degli Slavi” s ljetopisom Popa Dukljanina prevedenim na latinski od strane Marulića. Ovo ga je potaklo da ne upotrijebi ništa od toga za svoju povijest. Odmah je napisao uvod u svoje djelo u kojemu se poslužio rimskim povjesničarima koji su govorili o Dalmaciji, tj. o njenoj geografiji i povijesti u raznim vremenima.
Pored pisanja dopisivao se s pojedinim uglednim osobama iz dalmatinskih gradova koje su mu mogle poslužiti prilikom osvjetljavanja podataka i isprava njegove započete knjige. Posvuda je prikupljao isprave. Nije samo obrađivao pravne spomenike (statute gradova) i isprave političke povijesti, već se bavio i starijim te suvremenim piscima pa i proučavanjem natpisa. Da bi što dublje pronikao u hrvatsku povijest, odlučio je u ljeto 1652. putem izvora proučiti i ugarsku povijest.
Njegovo kapitalno djelo ugledalo je svjetlo dana godine 1666., a tiskano je u Amsterdamu. U njemu je opisao povijest hrvatskih zemalja od prapovijesti do 16. stoljeća. Donosi slabije poznate izvore te ih komentira. U njegovome djelu nalazimo i zanimljivu kartu, a riječ je o “Illyricum hodiernum”, karti nizozemskoga kartografa Johannesa Blaeua, koja je objavljena 1699. godine. Karta je zanimljiva zbog posvete Petru Zrinskom. Njezina materijalna i kulturna vrijednost je neprocjenjiva!
Cijelo Luciusovo djelo ima dvije kolone, a podijeljeno je u 6 knjiga. U prvoj knjizi sa 16 poglavlja, govori se pretežno o Iliriku i djelomično o rimskoj Dalmaciji. Zatim o provali “barbara”, osobito Avara i Slavena. Dotiče se Hrvata i njihovog pokrštavanja. Druga knjiga je podijeljena također na 16 poglavlja, a govori o dobu hrvatskih vladara od 7. do 12. stoljeća. Izlaže djela hrvatskih knezova i kraljeva. Lucius ovdje razlikuje romansku Dalmaciju od Hrvatske i iznosi njihove običaje i granice. Treća knjiga ima 14 poglavlja i izlaže događaje u 12. stoljeću te zatim govori o borbama između Venecije i Mađara za osvojenje Dalmacije kao i o nastojanju Bizantinaca da se domognu toga istog teritorija.
Četvrta knjiga sadrži 16 poglavlja i polazi od razaranja Zadra (1202.) do Zadarskog mira (1358.). Peta knjiga u 5 poglavlja govori o događajima od 1358. do 1409. godine. Priča o gospodstvu ugarsko-hrvatskih kraljeva u Dalmaciji, o borbi između hrvatskih knezova. Šesta knjiga također ima 5 poglavlja, ali nije čisto historijska jer opisuje običaje Hrvata i Dalmatinaca, zatim govori o susjedstvu ovih zemalja te o Slavoniji i Vlasima.
Lucius je prvi moderni hrvatski historiograf, i njegove se metode naša građanska historiografija držala sve do naših dana. Smičiklas, Klaić, Šišić i drugi hrvatski historiografi došli su naravno mnogo dalje od Luciusa, razbistrili su mnoga nejasna pitanja. Ali čitav taj studij, koji je dao relativno dobru i korisnu građansku sintezu hrvatske povijesti, bio je gotovo 300 godina neprekidno na metodskoj liniji Luciusovoj. Njegova zasluga je da je razjasnio mnoge tamne stranice iz hrvatske povijesti i svojim radom je postao primjer i putokaz svim sadašnjim i budućim hrvatskim historičarima.
Izvor: Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija, Matica hrvatska, Zagreb, 2004., str. 115. – 132.
De regno Croatiae et Dalmatiae dostupno je online na http://dk.nsk.hr/stara_knjiga/NSK_SK_ID15/
Ivan Lucius umro je u 73. godini života 11. siječnja 1679. godine, a sahranjen je po svoj prilici u crkvi sv. Jeronima, gdje se i sada nalazi njegova spomen-ploča, podignuta 1740. godine s ovim natpisom:
D. O. M.
Illyricae nationis urbe praesidibus
Joanni Lucio, nobili Traguriensi, qui Dalmatiae, Croatiae
patrimque historiam illustravit et conscripsit
Obiit III Id. Jan. MDCLXXIX.
Društvo studenata povijesti "Ivan Lučić - Lucius" 